Negde u osnovnoj školi počela sam svašta nešto da treniram. Sad kad pomislim na to ne znam gde mi je pamet bila. Prvo košarka mesec dana, odbojka 3, 4 treninga, a na rukomet me otac nije pustio pa sam plakala. Najduže sam išla na ples i negde čuvam 3 diplome sa nekih takmičenja. Još uvek obožavam da igram i plešem. 😀
Za vreme srednje škole i fakulteta, celih 8 godina, nisam apsolutno ništa radila, mislim nisam imala nikakve fizičke aktivnosti. Smatrala sam da sam premršava i da meni to nije uopšte potrebno. Dok nisam pre nešto manje od 2 godine počela da dobijam na kilaži. Meni je to bilo super. Vremenom je to postalo malo manje super jer se nisam gojila normalno, odnosno nije se svuda raspoređivalo, već samo na stomaku, dok su mi noge i ruke i dalje bile prilično anoreksične.
Tako da sam pre 2 dana krenula u teretanu. Ozbiljno. Platila za mesec dana.
Imam 4 treninga nedeljno. Ponedeljkom i četvrtkom radim ruke, zadnju ložu i trbušnjake, a utorkom i petkom noge i ramena.
Danas sam jedva ustala iz kreveta u 14h. Ruke me bole i dok držim telefon, a na donji sprat ne mogu da siđem ni da se popnem gore ako se iz sve snage ne uhvatim za rukohvat sa strane, za koji je li ne mogu da se uhvatim. 😀
Najjača scena u teretani: objašnjava meni moja Milica kako se radi na presi, ona ide već 3 meseca. Meni sve jasno. Legnem, namestim se, stavim noge gde treba i da gurnem, ono neće. Kaže ona “ma kako neće?”. Ja jadna nisam imala snage ni da ono obično izguram bez tegova hahaha
Kao da nije moje telo. M. kaže da tako treba. Plašim se da odem sutra.