Nekada skoro i ne znam odakle to, ni kako dođe (al’ ko sem Boga zna, je l’ da) izmaštala sam svoj život. Onakav kakav bih želela da bude, u gradu koji mi se dopada, sa profesijom koju priželjkujem, pored čoveka koga volim. Tako sam to izmaštala da je zapravo itekako istvarivo. Međutim, sada se postavlja pitanje – da li mi se to neće ostvariti jer sam zamislila ili će se ostvariti jer to baš jako, jako želim? Možda ja to privučem sebi nekako? Zamišljala sam to nešto, taj život, do onog momenta u nekoj starosti kad sedimo ispred neke naše kućice van grada, u onim stolicama za ljuljanje, na zapadu sunce nam maše, miriše lipa, moj čovek ponovo čita moju knjigu, oduševljava se nekim delom i smeši onako pod brk (mada sam potpuno sigurna da samo gleda posvetu na prvoj strani u kojoj piše Jednom posebnom suprugu hvala što je uvek verovao u mene i pronalazio prave reči), a ja pogledom pazim unuke dok prišivam dugme na dečijoj košuljici. On odjednom zatvara knjigu sa tvrdim povezom i prene me iz mojih misli i unosnog posla, skida naočare za čitanje, pa me nežno uhvati za ruku i kaže: “Zbog ovog trenutka je vredelo živeti.”. A jedna plava glavica piskavim muškim glasom odnekud viče: “Bakoooo, Dunja opet bere tvoje ruže!”.
ostvarivost toga je u jednom pitanju… “vjerujes li ti u to” kako odg tako ti i bude… u tome ti onda vude teznja ka tome…
to mi je jasno 🙂
paaa, mislim da verujem, kao da mi malo fali da verujem ono 100% 😀